Za zločine počinjene od 1991. do 1995. godine na teritoriju Republike Hrvatske, tužilaštvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, podiglo je 12 optužnica protiv ukupno 18 političkih, vojnih i policijskih službenika bivše Jugoslavije, Srbije i Hrvatske.
Takozvana vukovarska trojka oficira Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) - Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić - optužena je za masakr na Ovčari. Za granatiranje dubrovačkog starog grada optuženi su general JNA Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić. Trojica predsjednika Republike Srpske Krajine, samoproglašene na zaposjednutim teritorijima Hrvatske - Milan Babić, Milan Martić i Goran Hadžić - optuženi su za progon i teške zločine nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom istočne Slavonije i kninske Krajine.
Sva djela iz navedenih pet optužnica - od Ovčare i Dubrovnika, do Škabrnje, Nadina, Lovasa, Saborskog i drugih mjesta zločina u zaposjednutim dijelovima Hrvatske - stavljena su na teret i tadašnjem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću. Zatim su, za zločine policijskih i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije, optuženi šefovi tajne policije Srbije, Jovica Stanišić i Franko Simatović, kao i vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj. Konačno, general Momčilo Perišić optužen je da je materijalnom, kadrovskom i logističkom podrškom Srpskoj Vojsci Krajine (SVK), značajno doprinio njenim zločinima, uključujući i granatiranje Zagreba u svibnju 1995. godine.
Za zločine nad srpskim stanovništvom Gospića i Medačkog džepa, optuženi su generali Hrvatske vojske (HV) Mirko Norac i Rahim Ademi, a njihovi su predmeti ustupljeni hrvatskom pravosuđu. Generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču se u Haagu pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju sudilo za zločine počinjene tijekom i nakon operacije “Oluja” u ljeto 1995. godine.
Od svih presuda optuženima za zločine u Hrvatskoj, najkontroverznija je, nesumnjivo, ona za "Oluju". Generali Gotovina i Markač su najprije jednoglasno proglašeni krivima i osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora, da bi u žalbenom postupku obojica bili oslobođeni tijesnom većinom glasova (3:2). Za oslobađajuću presudi glasali su suci Meron, Güney i Robinson, a protiv su bili suci Pocar i Agius. U tim presudama Raspravno i Žalbeno vijeće su - na osnovu istih činjenica i istog prava - došli do dijametralno suprotnih zaključaka o nekima od ključnih pitanja o kojima su se na suđenju sporili optužba i obrana.
Prvo sporno pitanje o kojemu su suci Raspravnog i Žalbenog vijeća na osnovi istih dokaza došli do različitih zaključaka, tiče se cilja s kojim je politički vrh Hrvatske u kolovozu 1995. godine planirao i naredio vojno-redarstvenu akciju “Oluja”. To je, ujedno, bilo centralno pitanje oko kojeg su se u postupku u sudnici lomila koplja.
Ne dovodeći u pitanje pravo Republike Hrvatske da oružanom akcijom reintegrira teritorij Krajine unutar svojih međunarodno priznatih granica, tužilaštvo je dokazivalo da je operacija imala još jedan, nelegitiman i nezakonit cilj: trajno uklanjanje srpskog stanovništva sa dijela hrvatskog teritorija na kojemu je 1991. godine proglašena prvo Srpska Autonomna Oblast (SAO) Krajina, a zatim Republika Srpska Krajina. Taj nelegitimni cilj je, prema optužnici, ostvaren u udruženom zločinačkom pothvatu čiji su sudionici bili optuženi generali Gotovina, Čermak i Markač, a na čijem je čelu bio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.
S druge strane, obrana je inzistirala na neotuđivom pravu Hrvatske da - nakon četvorogodišnjeg zaposijedanja tijekom kojeg je lokalno hrvatsko stanovništvo bilo izloženo teroru i progonu - povrati kontrolu nad svojim teritorijem. Srpsko stanovništvo je, prema obrani, otišlo vlastitom voljom, po scenariju i u režiji tadašnjih vlasti Republike Srpske Krajine, a ne kao rezultat zločinačkog pothvata koji je imao za cilj njihovog trajno uklanjanje iz Hrvatske.
Cilj operacije "Oluja" | Teza tužilaštva
Cilj operacije "Oluja" | Teza obrane
Izbor iz dokaznog materijala
Brijunski sastanak, 31. srpanj 1995.
Preuzmite transkript
Govor Franje Tuđmana, 26. kolovoz 1995, Knin
Preuzmite transkript
Uvježbavanje evakuacije stanovništva, srpanj 1995, TV Republike Srpske Krajine
Savo Štrbac, 7. kolovoz 1995, Srpska Radio Televizija, Banja Luka
Zaključak Raspravnog vijeća
Raspravno vijeće konstatira da su članovi hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva dijelili zajednički cilj trajnog uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine putem sile ili pod prijetnjom sile, što je predstavljalo ili je uključivalo progon, deportaciju i prisilno premiještanje.
Cilj udruženog zločinačkog pothvata bio je broj Srba koji će ostati u Krajini svesti na minimum, ali ne potpuno ukloniti srpsko civilno stanovništvo.
Plan da se Srbi protjeraju iz Krajine iskristaliziran je na Brijunskom sastanku predsjednika Tuđmana sa predstavnicima hrvatskog vojnog i političkog rukovodstva 31. jula 1995. godine.
Tuđmanove riječi sa Brijunskog sastanka da se “jamče tobože građanska prava” odnose se na srpske civile, a ne na srpske vojne snage. Cilj je bio da se civilima ostavi put za bijeg.
Raspravno vijeće konstatira da u tome što je na sastanku rečeno o pokazivanju puta civilima za izlazak nije bila po srijedi zaštita civila nego tjeranje civila na odlazak.
Vođa krajinskih Srba Milan Martić je zapovijed za evakuaciju izdao popodne 4. avgusta 1995. godine u trenutku kada je velik broj ljudi već napustio svoje domove i ta zapovjed nije imala utjecaja na njihov odlazak.
Zaključak Žalbenog vijeća
Žalbeno vijeće zaključuje većinom glasova (suci Meron, Güney i Robinson) da nijedno razumno raspravno vijeće ne bi moglo ustanoviti da je jedino razumno tumačenje posrednih dokaza u spisu to da je postojao udruženi zločinački pothvat (UZP) sa zajedničkim ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine silom ili pod prijetnjom sile.
Zaključak većine kojim poništava postojanje UZP temelji se na pogrešnom čitanju prvostupanjske presude.
Protivno mišljenje suca Pocara
Većina Žalbenog vijeća smatra da nije bilo razumno zaključiti da je jedino moguće tumačenje Brijunskog transkripta da se radilo o UZP s ciljem nasilnog deportiranja srpskih civila.
Većina olako odbacuje dokaze s Brijunskog sastanka.
Protivno mišljenje suca Agiusa
Većina Žalbenog vijeća smatra da se dijelovi Brijunskog transkripta za koje je Raspravno vijeće smatralo da su inkriminirajući mogu se protumačiti kao odraz zakonitog konsenzusa da se pomogne civilima da privremeno odu s područja sukoba iz razloga koji uključuju legitimnu vojnu prednost i smanjenje stradanja.
Takva tvrdnja je naprosto groteskna.
Protivno mišljenje suca Pocara
Žalbeno vijeće se nije bavilo planovima i zapovjedima za evakuaciju srpskog civilnog stanovništva.
Drugo sporno pitanje o kojem su Raspravno i Žalbeno vijeće na osnovu istih izvedenih dokaza došli do dijametralno suprotnih zaključaka, tiče se svrhe granatiranja krajinskih gradova na početku operacije “Oluja”, 4. i 5. kolovoza 1995. godine.
Prema mišljenju tužilaštva, već i samo naređenje generala Ante Gotovine od 2. kolovoza 1995, da se “pod topničku paljbu stave gradovi” Knin, Obrovac, Benkovac i Gračac, jasno ukazuje da je namjera sudionika udruženog zločinačkog pothvata bila da se neselektivnim granatiranjem naseljenih područja izazove panika među stanovništvom kako bi se ono natjeralo u bijeg, što se upravo i dogodilo.
Obrana, međutim, ukazuje da nije bilo potrebe da general Gotovina u naređenju općenitog karaktera navede konkretne vojne ciljeve koje je potrebno neutralizirati, budući da su to - u postupku izvršavanja njegovog naređenja - precizirale niže komande. Prema obrani, granatiranje navedenih gradova bilo je selektivno, to jest usmjereno na vojne ciljeve i vatrene točke neprijatelja, a oštećenja civilnih objekata i civilne žrtve mogu se smatrati prihvatljivom, čak i zanemarivom kolateralnom štetom.
Dokumenti koji su mogli dodatno razjasniti stvarnu svrhu granatiranja krajinskih gradova - dio takozvanih topničkih dnevnika Hrvatske vojske - nikad nije pronađen.
Svrha granatiranja | Teza tužilaštva
Svrha granatiranja | Teza obrane
Izbor iz dokaznog materijala
Granatiranje Knina, dokazi tužilaštva
Granatiranje Knina, dokazi obrane
Blokada baze UN, 5. kolovoz 1995.
Preuzmite transkript
Zaključak Raspravnog vijeća
Deportacija Srba iz Krajine velikim je dijelom ostvarena putem protupravnih topničkih napada na civile i civilne objekte u Kninu, Benkovcu, Obrovcu i Gračacu, za koje je Raspravno vijeće utvrdilo da su izvedeni na diskriminatornim osnovama i da predstavljaju dio udruženog zločinačkog pothvata.
Vijeće je pažljivo usporedilo mjesta udara projektila u spomenutim gradovima s mjestima potencijalnih vojnih ciljeva.
Raspravno vijeće smatra da je razumno na osnovi dokaza zaključiti da su oni topnički projektili koji su pali na udaljenosti do 200 metara od identificiranog topničkog cilja bili namjerno ispaljeni na taj vojni cilj.
Na temelju usporedbi, kao i relevantnih izvještaja i zapovjedi upućenih topništvu, Vijeće je zaključilo da Hrvatska vojska u tim gradovima nije namjerno gađala samo ranije utvrđene vojne ciljeve, nego i dijelove u kojima nije bilo takvih vojnih ciljeva.
Vijeće je stoga ustanovilo da je granatiranje Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca 4. i 5. kolovoza 1995. predstavljalo neselektivni napad na te gradove i protupravni napad na civile i civilne objekte.
Raspravno vijeće zaključuje da je protupravni napad na civile i civilne objekte bio dio rasprostranjenog i sustavnog napada na civilno stanovništvo i da predstavlja progon kao zločin protiv čovječnosti.
Zaključak Žalbenog vijeća
Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da je Raspravno vijeće pogriješilo zaključivši da su topnički napadi bili protupravni. Odlazak civila iz gradova i sela podvrgnutih legitimnim topničkim napadima, ne može se okarakterizirati kao deportacija.
Većina smatra da su pogreške Raspravnog vijeća u pogledu standarda od 200 metara i neplaniranih ciljeva dovoljno ozbiljne da se zaključci analize udara ne mogu održati.
Kad je utvrdilo da je standard od 200 metara pogrešan, (...) Žalbeno vijeće je imalo dvije obveze: prvo, da identificira i formulira ispravan pravni standard i, drugo, da taj standard primijeni na dokaze u spisu prvostupanjskog postupka. (...) Međutim, kršeći naš jasno utvrđeni standard preispitivanja, većina nije ispunila nijedan od tih zahtijeva.
Protivno mišljenje suca Pocara
Većina Žalbenog vijeća smatra neutemeljenim standard od 200 metara, zbog čega zaključuje da su svi nalazi o protupravnom granatiranju krajinskih gradova pogrešni.
Većina napuhuje, izvan svih razumnih granica, važnost takozvane pogreške Raspravnog vijeća u vezi sa standardom od 200 metara i koristi je da dovede u pitanje analizu udara Raspravnog vijeća na način koji smatram krajnje artificijelnim.
Protivno mišljenje suca Agiusa
Između dviju strana nije bilo spora o tome da je u toku i, naročito, nakon operacije “Oluja”, počinjen određeni broj ubojstava. Sve ostalo je, međutim, sporno: razmjeri zločina, status žrtava i počinitelja, motivi ubojstava i odnos optuženih i hrvatskog pravosuđa prema zločinima i njihovim počiniteljima.
Optužba tvrdi da je u toku i nakon “Oluje” ubijeno više stotina Srba, uglavnom civila, kao i određeni broj vojnika izvan stroja koji više nisu učestvovali u borbama. Žrtve su pretežno bili stariji muškarci i žene, uključujući i invalide, koji nisu mogli ili nisu htjeli napustiti svoje domove. Ubojstva su, prema optužbi, počinili pripadnici hrvatske vojske i policije u okviru kampanje progona odnosno rasprostranjenog i sustavnog napada na civile. Konačno, ali ne i najmanje važno, optuženi, kao nadređeni počiniteljima tih zločina, nisu poduzeli razumne i nužne mjere kako bi ih spriječili ili kaznili, a hrvatsko vojno i civilno pravosuđe nije provelo istrage u cilju njihovog otkrivanja i kaznenog gonjenja.
Obrana, međutim, osporava sve, počevši od broja žrtava i njihovog statusa. Pozivajući se na visoku prosječnu starost pripadnika Srpske vojske Krajine, tvrdi da su mnogi od ubijenih šezdesetogodišnjaka ili sedamdesetgodišnjaka mogli biti vojnici, a ne civili. Nadalje, počinitelji ubojstava su, po mišljenju obrane, bili civili u vojnim ili policijskim odorama. Ubojstva su, sugerirala je obrana, bila najčešće povezana s pljačkom i njihov je motiv bilo koristoljublje a ne progon Srba. Napokon, obrana smatra da nije dokazano da su optuženi generali znali za zločine svojih potčinjenih, a da nisu ništa poduzeli da ih spreče ili kazne, i da nije točno da je hrvatsko pravosuđe zatvorilo oči pred zločinima počinjenim nad Srbima.
Od svih ubojstava o kojima je raspravljano na suđenju, najviše dokaza izvedeno je o slučaju krajinskog sela Grubori, u kojemu je 25. kolovoza 1995, ubijeno pet srpskih staraca.
Optužba tvrdi da su ubojstva počinili pripadnici hrvatske specijalne policije, a da je potom na najvišem nivou, uz učešće optuženih Markača i Čermaka, učinjen pokušaj da se zločin prikrije. Optužba je podastrijela dokaze da su izvještaji o incidentu u Gruborima naknadno prepravljani i dopunjavani opisima navodnog oružanog sukoba sa zaostalim "četnicima" u kojemu je stradalo pet srpskih staraca.
Obrana u načelu ne poriče da je do zločina došlo, ali tvrdi da su njihovi branjenici žrtve prepravljanih izvještaja, a ne autori tih dokumenata.
Ubojstva | Teza tužilaštva
Ubojstva | Teza obrane
Izbor iz dokaznog materijala
Razgovor sa seljanima iz Grubora, kolovoz 1995, UNTV
Preuzmite transkript
Ivan Čermak u Gruborima, 27. kolovoz 1995, Hrvatska radiotelevizija
Spaljene kuće u Gruborima, kolovoz 1995, UNTV
Razgovor sa seljanima iz okoline Knina, kolovoz 1995, UNTV
Preuzmite transkript
Zaključak Raspravnog vijeća
Vijeće je konstatiralo da su pripadnici hrvatskih vojnih snaga i Specijalne policije izvršili jedan broj ubojstava, što se tereti kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.
Zločini koji obuhvaćaju ubojstvo, razaranje, pljačku i nečovječna djela, a koje su počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga i Specijalne policije, stvorili su pritisak i strah od nasilja i pridonijeli su stvaranju atmosfere u kojoj Srbi nisu imali drugog izbora osim da odu.
Imajući u vidu veliki broj zločina počinjenih tokom relativno kratkog vremena, Vijeće je zaključilo da je postojao rasprostranjeni i sustavni napad usmjeren protiv srpskog civilnog stanovništva.
Pripadnici Specijalne policije ubili su 25. kolovoza 1995. nekoliko starijih seljana u zaseoku Grubori. Optuženi Markač je učestvovao u prikrivanju tih zločina, stvarajući atmosferu nekažnjivosti, što je ohrabrivalo izvršenje zločina nad krajinskim Srbima i njihovom imovinom.
Zaključak Žalbenog vijeća
Žalbeno vijeće, uz protivno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da bez zaključka o protupravnosti topničkih napada i raseljavanju kao posljedici tih napada, zaključak Raspravnog vijeća da su počinjena kaznena djela u okviru zajedničkog cilja – deportacija, prisilno premještanje i s tim povezan progon, uključujući ubojstva – ne može se održati.
Zaključak o postojanju udruženog zločinačkog pothvata ne temelji se prevashodno na protupravnim topničkim napadima, već na još tri grupe dokaza: 1. Brijunskom sastanku i pripremi operacije “Oluja”; 2. zločinima koje su počinile hrvatske vojne i policijske snage, uključujući ubojstva Srba koji do tada nisu pobegli i 3. sprečavanju povratka izbjeglih Srba.
Protivno mišljenje suca Pocara
Pošto je poništila nalaze Raspravnog vijeća o protupravnom granatiranju i udruženom zločinačkom pothvatu, većina u Žalbenom vijeću se nije bavila ostalim osudjujućim zaključcima prvostupanjske presude.
Većina u Žalbenom vijeću se nije bavila ostalim osudjujućim zaključcima prvostupanjske presude.
Većina u Žalbenom vijeću smatra da su zaključci o Markačevoj odgovornosti doneti u kontekstu zaključka da su topnički napadi bili protupravni, a pošto je poništen nalaz o postojanju protupravnih napada, odbačena je odgovornost optuženih po svim drugim tačkama.
Kao i u slučaju ubojstava, optužba i obrana nisu se sporile o tome da li je nakon vojno-redarstvene operacije “Oluja” područje Krajine bilo zapljusnuto valom uništavanja, pljačke i paljenja srpske imovine. No baš kao i u slučaju ubojstava, bilo je sporno sve ostalo: razmjeri i motivi uništavanja, status počinitelja i odnos hrvatskih civilnih i vojnih institucija prema toj pojavi.
U post-olujnom valu sistematskog uništavanja srpske imovine do novembra 1995. godine prema optužbi je u potpunosti ili djelomično razoreno, spaljeno i opljačkano 17.200 od ukupno 22.313 kuća. Obrana je mišljenja da se radilo o “poplavi štetnih događanja” koja je neizbježni pratitelj svih velikih vojnih operacija.
Počinitelji su za obranu bili “pojedinci” koji su “djelovali samostalno”, njihov motiv za paljenje bila je osveta, a za pljačku - koristoljublje. Optužba ne spori da su to mogli biti motivi neposrednih izvršitelja, ali dokazuje da su sudionici udruženog zločinačkog pothvata imali dodatni motiv – potaknuti preostale Srbe da napuste svoje domove i spriječiti povratak onih koji su već otišli iz Krajine; te da su stoga svoje jedinice “pustili s lanca” i tolerirali njihovo kriminalno ponašanje sve dok je ono služilo ciljevima udruženog zločinačkog pothvata.
Obrana to osporava ukazivanjem da su najviši politički i vojni funkcionari Hrvatske – na čelu sa Tuđmanom, Šuškom, Červenkom - nakon “Oluje” izdali brojne upute u kojima se izričito zabranjuju sve vrste “nediscipliniranog ponašanja”, kao i naredbe da se na području Krajine uspostavi “red i zakon” i spriječe daljnje paljevine i pljačke.
Prema optužbi su to, međutim, bile “uopćene”, “bezube” upute, izdane u svrhu stvaranja lažnog dojma da hrvatske vlasti žele spriječiti paljenja i pljačke. No stvarni cilj takvih uputa i naređenja, bio je da se izbjegne odgovornost za nesprečavanje i nekažnjavanje zločina, uz punu svijest da se oni time neće zaustaviti.
Pljačke i uništavanje imovine | Teza tužilaštva
Pljačke i uništavanje imovine | Teza obrane
Izbor iz dokaznog materijala
Spaljena sela u okolici Knina, 13. kolovoz 1995, UNTV
Sastanak Franje Tuđmana i Elisabeth Rehn, 4. studeni 1995.
Preuzmite transkript
Zaključak Raspravnog vijeća
Raspravno vijeće podsjeća na svoje konstatacije o bezobzirnom razaranju i uništavanju imovine čiji su stanari ili vlasnici bili Srbi iz Krajine. Na temelju toga Raspravno vijeće zaključuje da su djela uništavanja i paljenja privatne imovine bila de facto diskriminatorna. Konstatirano je i da je razaranje bilo širokih razmjera. Stoga Vijeće zaključuje da je razaranje imalo ozbiljan efekt na žrtve.
Raspravno vijeće je osobito uzelo u obzir činjenicu da su se u nekim situacijama radnje pljačkanja odvijale istodobno i da su ih vršile iste osobe koje su vršile i radnje uništavanja. Raspravno vijeće je uz to uzelo u obzir da je bilo incidenata u kojima su pripadnici hrvatskih vojnih snaga i civili zajednički pljačkali, ili su to u najmanju ruku radili u isto vrijeme i na istom mjestu, i da su često predmeti bili odneseni iz mnogo kuća. Raspravno vijeće zaključuje da je njihovo oduzimanje bilo protupravno.
Raspravno vijeće stoga zaključuje da incidenti koji su navedeni predstavljaju pljačku kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
S obzirom na okolnosti poput nacionalnosti žrtava te vremena i mjesta izvršenja djela, Raspravno vijeće zaključuje da je pljačkanje bilo dio rasprostranjenog i sustavnog napada na civilno stanovništvo.
Zaključno, Raspravno vijeće konstatira da pljačkanje predstavlja progon u smislu zločina protiv čovječnosti
Zaključak Žalbenog vijeća
Pošto je poništila nalaze Raspravnog vijeća o protupravnom granatiranju i udruženom zločinačkom pothvatu, većina u Žalbenom vijeću se nije bavila ostalim osuđujućim zaključcima prvostepene prvostupanjske presude.
Postojanje UZP kako ga je definiralo Raspravno vijeće ne temelji se samo na postojanju protupravnih topničkih napada, nego na četiri grupe događaja koje se međusobno podupiru, a koji uključuju i zločine koje su počinile hrvatske vojne snage i Specijalna policija protiv srpskog civilnog stanovništva koje je ostalo i njihove imovine poslije 5. kolovoza 1995.
Protivno mišljenje suca Pocara
Osim uništavanjem napuštenih srpskih kuća, sudionici udruženog zločinačkog pothvata su, prema optužbi, povratak izbjeglih Srba nastojali spriječiti administrativnim i birokratskim mjerama kako bi trajno osigurali ono što im je operacija “Oluja” donijela - zemlju bez ljudi, odnosno bez Srba.
Prema obrani, Hrvatska nije bila odgovorna za odlazak Srba - evakuiranih prema planovima i naređenjima krajinskog rukovodstva - niti je po međunarodnom pravu bila obvezna dopustiti im brz i bezuvjetan povratak.
Sprečavanje povratka se, prema optužbi, odvijalo na dvije razine. Prvo, administrativnim mjerama koje su zabranjivale ulazak u državu osobama bez hrvatskih osobnih dokumenata, što je bio slučaj s ogromnom većinom izbjeglih krajinskih Srba. Osim toga, neposredno nakon “Oluje” vlada je donijela uredbu kojom se predviđa da će svim Srbima koji se ne vrate u roku od 30 dana imovina biti oduzeta i stavljena državi na raspolaganje.
Drugu razinu sprečavanja povratka, prema mišljenju optužbe, činile su praktične mjere – zabrana ulaska čak i onima koji su imali osobne dokumente, kao i “kolonizacija” Krajine, odnosno useljavanje Hrvata u napuštene srpske kuće.
Masovniji povratak srpskih izbjeglica, prema obrani, nije se mogao dopustiti, sve dok se ne normaliziraju odnosi Hrvatske sa SR Jugoslavijom, odnosno Srbijom. Pozivajući se na međunarodno pravo, obrana je tvrdila da vlasti nisu bile u obvezi da dozvole povratak Srbima koji su svojevoljno napustili Hrvatsku i pridružili se njezinim neprijateljima: SR Jugoslaviji, Srbiji ili Republici Srpskoj.
Mada je o “kolonizaciji Krajine” govorio i sam Tuđman, obrana je tvrdila da niti jedna država ne može “kolonizirati” vlastiti suvereni teritorij. Useljavanjem Hrvata u napuštene srpske kuće se, prema mišljenju obrane, nastojalo da se imovina izbjeglih Srba zaštiti od paljenja i pljački i da se hrvatskoj državi olakša financijski teret zbrinjavanja oko 380.000 izbjeglica i raseljenih osoba smještenih po hotelima duž jadranske obale.
Sprečavanje povratka | Teza tužilaštva
Sprečavanje povratka | Teza obrane
Izbor iz dokaznog materijala
Zaključak Raspravnog vijeća
Čim su Srbi istjerani iz Krajine, članovi hrvatskog čelništva poduzeli su mjere na političkoj i zakonodavnoj razini, cilj kojih je bio da se spriječi njihov povratak. Intencija je bila postići da uklanjanje sprskog stanovništva Krajine postane trajno.
Raspravno vijeće konstatira da je udruženi zločinački pothvat također predstavljao ili je uključivao uvođenje restriktivnih i diskriminatornih mjera kao progon, zločin protiv čovječnosti.
Vijeće je zaključilo da je motiv hrvatskih pravnih instrumenata, kao i njihov ukupni učinak, bio taj da se osigura da imovina koju su za sobom ostavili krajinski Srbi u oslobođenim područjima dođe u ruke Hrvata i da se tim Srbima tako uskrati korištenje vlastitih kuća i imovine.
Vijeće je zaključilo da je Franjo Tuđman, glavni politički i vojni vođa u Hrvatskoj prije, tokom i nakon perioda optužnice, bio ključni član udruženog zločinačkog pothvata. Tuđman je namjeravao Krajinu naseliti Hrvatima pa je osigurao da su takve njegove ideje pretvorene u zvaničnu politiku.
Vijeće je nadalje zaključilo da su među drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata bili ministar obrane Gojko Šušak, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Zvonimir Červenko i drugi pripadnici hrvatskog rukovodstva.
Zaključak Žalbenog vijeća
Većina Žalbenog vijeća smatra da dokazi o političkim i pravnim nastojanjima da se spriječi povratak srpskih civila koji su napustili Krajinu nisu dovoljni da opravdaju stav Raspravnog vijeća da je postojao UZP trajnog uklanjanja srpskih civila silom ili prijetnjom silom.
Većina smatra da činjenica da je Hrvatska usvojila diskriminatorne mjere poslije odlaska srpskih civila iz Krajine ne pokazuje da je njihov odlazak bio prisilan.
Većina pogrešno tumači zaključke Raspravnog vijeća, koje se na diskriminatornu politiku i imovinske zakone nije oslonilo kako bi pokazalo da su odlasci bili prisilni nego da je njihov cilj bio da uklanjanje srpskog stanovništva Krajine bude trajno.
Protivno mišljenje suca Pocara
Po ocjeni većine, dokazi o Tuđmanovim govorima i zločinima Hrvatske vojske i Specijalne policije nakon topničkih napada na četiri grada nedostatna su osnova za zaključak da je postojao UZP.
Konkretno, nejasno je mogu li se ciljevi i retorika Tuđmanovih govora pripisati njegovom pripadništvu UZP, odnosno smatrati ilustrativnima za zajednički cilj UZP.
Jedini razuman zaključak na temelju dokaza jeste da je postojao UZP sa zajedničkim ciljem trajnog uklanjanja srpskog civilnog stanovništva s područja Krajine silom ili prijetnjom silom, koji je predstavljao ili je uključivao kaznena djela progona, deportacije i prisilnog premještanja.
Na kraju, čak i ako je većina željela Gotovinu i Markača potpuno osloboditi, postavlja se pitanje što je većina htjela postići poništavanjem samog postojanja UZP umjesto da se usredotoči na Gotovinin i Markačev značajan doprinos UZP. Ostavljam to pitanje otvorenim.
Protivno mišljenje suca Pocara
Presuda Raspravnog vijeća koje su činili suci Alphons Orie, Uldis Kinis i Elisabeth Gwaunza izrečena je 15. travnja 2011. godine. Optuženi Ante Gotovina i Mladen Markač jednoglasno su proglašeni krivima za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu u okviru kojeg su počinjena slijedeća kaznena djela: progoni na političkim, vjerskim i rasnim osnovama, ubojstva, nečovječna djela, pljačke, bezobzirno razaranje i okrutno postupanje, kvalificirani kao zločini protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Ante Gotovina je osuđen na 24, a Mladen Markač na 18 godina zatvora, dok je treći optuženi, Ivan Čermak, oslobođen po svim točkama optužnice.
Izricanju presude prethodilo je suđenje koje je trajalo 303 sudska dana, tokom kojih je saslušano 145 svjedoka i u sudski spis uvedeno oko 4.800 dokaznih predmeta. Vijećanje sudaca trajalo je više od osam mjeseci, a presuda je napisana na gotovo 1.400 stranica.
Žalbeno vijeće pod predsjedanjem američkog suca Theodora Merona je 16. novembra 2012. godine većinom glasova poništilo zaključke prvostupanjskog vijeća o nezakonitom granatiranju i udruženom zločinačklom pothvatu i oslobodilo obojicu optuženih. Za oslobađajuću presudu su, osim suca Merona, bili i suci Mehmet Güney iz Turske i Patrick Robinson sa Jamajke, dok su u manjini ostali suci Carmel Agius sa Malte i Talijan Fausto Pocar.
Žalbeni postupak je, za standarde Tribunala, trajao rekordno kratko a presuda je napisana na samo 54 stranice, zbog čega je u pravničkim krugovima nazivaju "pamflet presuda" ("magazine judgment"). Osim po tome, ostat će upamćena i po neuobičajeno oštrom tonu kojim je manjina izrazila neslaganje sa zaključcima većine, tonu koji je bez presedana u dvadesetogodišnjoj sudskoj praksi Tribunala. U najkraćem, ti su zaključci, po ocjeni manjine, "suprotni svakom poimanju pravde".
Ukidajući osudu optuženih generala i zaključke Raspravnog vijeća o nezakonitom granatiranju gradova i udruženom zločinačkom pothvatu hrvatskog vodstva, Žalbeno vijeće nije ukinulo nalaze prvostupanjske presude o progonu srpskog stanovništva Krajine, ubojstvima, nečovječnim djelima, uništavanju i pljački privatne imovine i sprečavanju povratka izbjeglih Srba. U tim su nalazima zadržane utvrđene i presuđene činjenice o zbivanjima u Krajini tokom i nakon operacije “Oluja”.
Mada tvorci Tribunala nisu predvidjeli višu pravnu instancu koja bi preispitivala odluke Žalbenog vijeća, obje presude za “Oluju” našle su se pred Međunarodnim sudom pravde (MSP), najvišim svjetskim sudom koji presuđuje u sporovima između država. Ne, naravno, na preispitivanju, već kao dokazi i protudokazi u sporu pokrenutom međusobnim tužbama Hrvatske i Srbije za genocid. U konkretnom slučaju, Srbija je prvostupanjskom (osuđujućom) presudom dokazivala da su u “Oluji” počinjeni zločini koji su dosegnuli razmjere genocida, dok je Hrvatska to osporavala pozivajući se na drugostupanjsku (oslobađajuću) presudu.
U presudi izrečenoj u februaru 2015. godine MSP je utvrdio da su srpske i hrvatske snage između 1991. i 1995. godine počinile teške zločine od kojih neki imaju materijalne elemente genocida, ali da namjera nije bila da se neka etnička grupa "uništi" već da se njeni pripadnici "nasilno uklone" sa određenih djelova teritorija.
Što se Tribunalovih presuda za “Oluju” tiče, MSP je kao uvjerljive prihvatio nalaze Žalbenog veća da granatiranje četiri krajinska grada nije bilo nezakonito i da nije postojao udruženi zločinački pothvat, kao i sve nalaze Raspravnog vijeća o ubojstvima, okrutnom postupanju, bezobzirnom razaranju i pljačkanju privatne i javne imovine. Zanimljiv je zaključak najvišeg svjetskog suda o egzodusu Srba kao predviđanoj, vjerojatnoj i poželjnoj posljedici planirane vojne akcije:
"[...] Sud napominje da strane ne osporavaju da je značajan dio srpske populacije napustio Krajinu, što je bila direktna posljedica vojne akcije hrvatskih snaga tokom Operacije “Oluja”, posebno granatiranja četiri grada. [...] Dalje napominje da transkript sa sastanka na Brijunima [...] jasno pokazuje da su najviše hrvatske političke i vojne vlasti bile svjesne da će Operacija “Oluja” izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; u izvjesnoj mjeri, oni su vojno planiranje i zasnovali na tom egzodusu koji su smatrali ne samo vjerovatnim već i poželjnim. (Presuda MSP, paragraf 479)
U dvadeset godina od operacije “Oluja”, hrvatsko pravosuđe je podiglo tri optužnice za ratne zločine nad krajinskim Srbima i to protiv ukupno sedmorice pripadnika hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi. Suđenja su rezultirala jednom osuđujućom presudom, pet optuženih je uslijed nedostatka dokaza oslobođeno, a jedan postupak je i dalje u toku. Pored toga, u hrvatskim državnim odvjetništvima evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za zločine počinjene za vrijeme i nakon operacije “Oluja”, od čega se 439 odnose na pripadnike oružanih snaga. Po toj statistici, osuđeno je 2.380 osoba, ali javnost nikada nije bila upoznata s njihovim imenima i djelima za koja su osuđeni.